Način poduzetništva se mijenja, a s tim se mijenjaju i njegovi oblici te utjecaj poduzetništva zahtijeva kompleksnije promišljanje.

DATUM: 30.05.2018

Posljednje vrijeme se sve češće susrećemo s pojmom socijalnog odnosno društvenog poduzetništva. Da bi se razlikovali i postali društveni poduzetnici važno je pronaći ravnotežu između financijskog, okolišnog i društvenog aspekta i uspješno je usaditi u sve naše  poduzetničke aktivnosti

Kako se osniva društveno poduzeće, koji pravni oblik podrazumijeva društveno poduzetništvo i koja je razlika od “normalnog” poduzetništva na kojeg smo naviknuli? – Česta su pitanja na koja u nastavku dajemo odgovor.

Što je društveno poduzetništvo

Društveno poduzetništvo kao novi način poslovanja predstavlja kombinaciju poduzetničke prakse i vrijednosti usko povezanih s društvenom odgovornošću i načelima zaštite okoliša.

Ovakvo poduzetništvo može značajno doprinijeti ostvarenju strateških ciljeva Europske unije, posebice društvenoj koheziji, borbi protiv siromaštva i povećanom zapošljavanju, kreiranju novih proizvoda, konkurentnosti, očuvanju resursa, vrednovanju baštine i bioraznolikosti, te unapređenju kvalitete života kroz poslovanje za društvenu dobrobit.

Europska komisija je također u svojoj „Inicijativi za društveno poslovanje“(Social Business Initiative) pojmovno definirala koncept društveno poduzetnika:

1. društveni poduzetnik se određuje kao nositelj poduzetničke aktivnosti kojem je primarni cilj društveni utjecaj, a ne generiranje dobiti za vlasnike ili dioničare;
2. društveni poduzetnik djeluje na način da pruža robu ili usluge na tržištu na poduzetnički i inovativan način te koristi ostvarenu dobit primarno za ispunjavanje društvenih ciljeva;
3. način upravljanja poduzetničkim subjektom je otvorenog tipa te uključuje zaposlenike, korisnike i ostale dionike na koje utječe gospodarska aktivnost poduzetnika

Strategijom razvoja društvenog poduzetništva u Hrvatskoj ono se definira kao: “Poslovanje temeljeno na načelima društvene, okolišne i ekonomske održivosti, kod kojeg se stvorena dobit/višak prihoda u cijelosti ili većim dijelom ulaže za dobrobit zajednice“.

Tko može biti društveni poduzetnik

Za razliku od običnog poduzetnika koji se uglavnom definira pravnim oblikom društva s ograničenom odgovornošću, društveni poduzetnik mogu biti udruge, zadruge i ostali pravni oblici koji svojim poslovanjem i djelovanjem zadovoljavaju kriterije sukladno Nacionalnoj strategiji za razvoj društvenog poduzetništva i nisu nužno profitni pravni oblici. Drugim riječima društveno poduzetništvo naglasak ne stavlja na profit već na način upotrebe novca kroz održivo upravljanje i utjecaj na okoliš.

Strategijom je definirano 9 kriterija koje društveni poduzetnici moraju zadovoljavati.

Ispunjavanje svih navedenih kriterija, društveni poduzetnik će dokazivati svojim aktima osnivanja i poslovanja, koje će biti potrebno podnijeti prilikom podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju društvenih poduzetnika. Prema tome, društveni poduzetnik bit će svaka pravna ili fizička osoba koja će kontinuirano obavljati registriranu gospodarsku djelatnost i svojim trogodišnjim strateškim/poslovnim planom, godišnjim programom rada ili, ukoliko će poslovati dulje od tri godine, dotadašnjim rezultatima moći dokazati da djeluje u skladu s kriterijima za prepoznavanje društvenih poduzetnika.

Način upravljanja društvenim poduzećem

Dodatno velika je razlika i u načinu upravljanja. Naime u društvenim poduzećima se inzistira da zaposlenici, ali i širi krug dionika – korisnici, dobavljači, stručnjaci i partneri, budu ujedno i odgovorni za strateški razvoj poslovanja te da u kreiranju i provedbi aktivno sudjeluju. Tako se razvija model participativnog i uključivog upravljanja te se kreira zadovoljno poslovno okruženje gdje ljudi imaju priliku maksimalno primijeniti svoje znanje i talente.

Ovo može biti i najizazovniji dio stvaranja društvenog poduzeća jer je za strateško upravljanje i provedbu planova nužno preuzeti odgovornost i inicirati razvoj. Osim toga da bi se ovaj kriterij i zakonski dokazao službenom dokumentacijom nailazimo na izazov kod tvrtki koje prilikom osnivanja dijele uloge i ovjeravaju društveni ugovor u javnog bilježnika. Svaki novi zaposlenik u tom bi slučaju trebao dobiti jednako pravo upravljanja tvrtkom što dodatno komplicira i poskupljuje poslovanje. Kod udruga je to manji problem jer članovi udruge mogu imati jednako pravo prilikom postizanja određene kategorije članstva koja je unaprijed definirana statutom te ne postoje veliki dodatni troškovi za dijeljenje istih prava.